PROŠLO JE PET I POL DESETLJEĆA....

UMAG – Rukometni počeci na tlu Bujštine sežu u jesen 1953., točnije početak školske godine gdje je novodošli profesor tjelesnog odgoja u bujsku Gimnaziju „Vladimir Gortan“ Juraj Radovčić među učenicima počeo širiti osnove o tom, do tada nepoznatom sportu na prostoru Istre. Brzinom snažno izbačene lopte protjecalo je vrijeme uz rukomet koji se širiopoput „zaraze“ područjem Bujštine na kojemu su klubova "nicali" preko noći i u manjim sredinama kao što je to bio slučaj u Kaštelu, Juricanima, Šterni, Brtonigli… Uređivala su se igrališta na, za to prigodnim mjestima, igrale utakmice, promicao rukometni pokret preko rukometnih zanesenjaka Ivana Piršla, Artura Andreašića, Lina Kodele, Ivana Kosovića, Antuna Sušnja, Marka Martinčića, uz ambicioznog prednjaka; igrača, trenera, suca, mladog  prof. Jurja Radovčića koji usporedo s rukometom među srednjoškolskom mladeži promicao i ine sportske discipline; višeboj, atletiku, odbojku, košarku, stolni tenis.

Poslije podužih priprema: momčadi, uređenja igrališta, izrade vrata (golova) prva rukometna utakmica odigrana je 4. travnja 1954., u kojoj je momčad "Buja" igrala protiv garnizona JNA iz Buja i pobijedila rezultatom 5:4 (3:1), pogocima legendarnog Brune - Ćire Sirotića (4), te Stjepana Pečanića, dok su strijelci za vojnike bili Đorđević (3) i Manojlović. Na premijernoj utakmici za "Buje" su nastupili: Serđo Zakinja, Anđelko Benolić, Bruno Sirotić, Anton Viđini, Stjepan Pečanić, Anton Jugovac, Vlado Tomaić, Rolando Kramesteter, Josip Stančić.

Prošlo je punih pedeset pet godina (subota, 04.travnja) od tog događaja, a međuvremenu je toliko toga učinjeno u tom sportu na prostoru Bujštine, koja se bez dvojenja može s pravom nazvati rukometnom! Utemeljenjem ligaškog natjecanja Istre, momčad iz Buja je osvojila prvi naslov prvaka 1955., te ponovila isto i u tri naredne godine, a 1958. godine izborila prigodu da kao prvak Hrvatske igra na kvalifikacijskom turniru u Beogradu protiv prvaka Srbije i Makedonije za članstvo u Prvu ligu Jugoslavije. Nisu uspjeli dohvatiti najviši rang, ali su zato (su)igrači prof. Jurja Radovčića oduševili publiku, pobrali simpatije poklonika rukometa, iako su došli iz sredine za koju mnogi nisu ni znali gdje je smjestiti!   

Bio je to kraj igranja jedne sjajne generacije bujskih igrača koji su nastavili sa školovanjem u Zagrebu, pa tako i s igranjem u zagrebačkim klubovima, više od pola igrača. Ljubo Tomažić je postao državni reprezentativac igrajući za „Medveščak“, dok je Bruno Sirotić bio uzdanica „Mladosti“… Brojni s ovih prostora krenuli su njihovim stopama i kroz protekla desetljeća ispisali najljepše stranice rukometne povijesti Bujštine, ali i brojnih sredina u kojima su igrali.

Tako je rukomet postao zlatni sport u „trokutu“ Buje - Umag - Novigrad, obilježen uspjesima koje su sanjale generacije, a potom pretvarali u javu, do najviših „stepenica“: Prve lige bivše države u kojoj su 1990., s trenerom Linom Červarom igrali Umažani, drugoligaškog članstva umaških djevojaka 1978. s prof. Radovčićem, potom nastupom u Prvoj ligi Hrvatske, igranja Finala Kupa Hrvatske i Kupu europskih Kupova, do sadašnjeg članstva rukometaša i rukometašica u hrvatskom elitnom razredu…   

Rukomet je prerastao razonodu. Sada izgleda jednostavno, no za željena postignuća treba se posvetiti radu uz puno odricanja, kao uostalom u svakom od sportova. Rukometnom Umagu i Bujštini na ponos je „Mago di Umagao“ trofejni Lino Červar dakako i prof. Jurju Radovčiću čiji je bio rukometaš i od kojega je „pokupio“ prva trenerska saznanja, u Novigradu i Umagu napravio „boom“, potom Austriji, Italiji i kao izbornik, a onda je preuzeo Hrvatsku vrstu s kojom je osvajao „Mount Everest“ i „Himalaju“.  

Svjedok ovdašnjih rukometnih zbivanja kroz 56-godišnje razdoblje prof. je Juraj Radovčić,  čovjek kojemu su  mnogi zahvalni ne samo za rukometnu, nego još više - za životnu školu. Danas je on ne samo živi svjedok, nego i revni aktivist koji promiče rukomet među najmlađim natjecateljima kroz iniciranje tradicionalnih mini-turnira OP Umaga i Istre, koji doživljavaju svoje jubileje. Uz to pionir najtrofejnije sporta Bujštine, pronašao je novu ljubav, posvetio se pisanju - jedan je od najplodnijih suradnika hrvatskog rukometnog porta.
– Kada uđete u taj „svijet“ iz njega je teško izaći, što potvrđuje i moj slučaj – priznaje nam umaški rukometni doajen. Duže vrijeme sam izvan aktualnih rukometnih zbivanja, treniranja, no zato sam se zajedno sa vodstvom ŽRK „Umag“ posvetio organizaciji turnira za najmlađe i to me uvelike ispunjava zadovoljstvom kada vidim što tim uzrastima znače - prve utakmice i priznanja za sam nastup, ali i postignuća. Pukom slučajnošću sam počeo surađivati s portalom prateći aktualnosti iz hrvatskog i rukometa ovog podneblja, izvještavajući sa utakmica naših predstavnika u najvišem rangu. Doseg ostvaren u prošloj sezoni za Bujštinu je povijesni i to baš u vrijeme 55. obljetnice rukometa, što je bila jedinstvena čestitka rukometaš(ic)a za istu. U tom ozračju, pisanjem nastavljam zajedništvo sa sportom koji mi je obilježio život otkriva živahni prof. Radovčić.

Ne samo da je kao rukometni strateg desetljećima bio stjegonoša u svom poslu, on je uložio nemjerljiv trud za nedavnog izdavanja reprezentativne monografije „50 godina rukometa na Bujštini“, danas nastavljajući tu priču u sve prisutnijem i omiljenijem elektroničkom obliku, s gotovo tisuću  priloga iz koje druge teme do rukometa. Nerijetki žitelji ovog prostora bez ustezanja priznaju da su sretni što su upravo prof. Radovčića imali za sugrađanina!     

Tako, eto svako toliko nas prene neka obljetnica, sjetna i ugodna spominjanja na negdašnja vremena, početak sličnih priča. Nekima, kao uostalom i umaškom rukometnom zanesenjaku, je to nagrada za sve podareno vrijeme, svekoliko odricanje i uloženi trud kroz sve te godine. 
Za kraj, podsjetimo se izjave Ivana Snoja, pionira hrvatskog rukometa na zlatnoj obljetnici rukometa Bujštine.  

– Hrvatsku rukometnu kartu na najljepši su način upotpunili vrijedni pregaoci iz Istre, a prvenstveno oni s Bujštine i na tome im, uz čestitke veliko hvala na pionirskom pothvatu koji se širio Poluotokom. Zar je moguće da je prošlo toliko vremena, a kao da je to bilo nedavno. Da li je protok vremena ubrzao sport koji nam je srcu prirastao. U to vrijeme zapostavljeno rukometno područje i zbog znanog statusa pretvorilo se u plodno tlo nakon posijanih „klica“ u Bujama, potom se snažno rasprostranivši po Bujštini i cijeloj Istri – istaknuo je Snoj.

Kako ne biti ponosan na pregalaštvo brojnih generacija koje su svojim postignućima ispisale bogatu povijest rukometnog sporta na ovim prostorima, kao i na činjenicu da se nesmanjenom   žestinom nastavlja rukometna „groznica“, koju je sa sobom donio u Buje, u ljeto 1953. poletni prof. Juraj Radovčić. Tako je upravo on, uz ine velikan(k)e rukometa Bujštine zaslužan za sve ove obljetnice koje su obilježile življenje ovog kraja!

 

Prvi prvaci Istre, momčad DTO Partizan Buje, s lijeva: Juraj Radovčić, Anđelko Benolić, Drago Jerman, Sveto Filipović, Stjepan Pečanić, Branko Kolić, Bruno Sirotić, Anton Sušanj, Marko Martinčić, Vlado Tomaić, Aleksandar Heberling.


11/04/2009